Ivor Igrec, HERITAGE GO PRO u posjeti s
Andrejem Beretom, umjetničko udruženje ARTIKAL
KAKO JE SVE ZAPOČELO
Priča započinje jednog karakteristično
sivog, zagrebačkog dana na samom kraju prošle godine, u jednom užurbanom
baru na Tkalčićevoj ulici gdje smo se moje kolege/prijatelji i ja
složili, potaknuti mnogostrukim razlozima, da bi bilo jako zgodno ubrzo
posjetiti otok Lastovo.
Cilj je bio podesiti jedno poslovno
putovanje i izviđanje Lastova u svrhu skupljanja informacija i sastanaka
sa svima koji bi mogli pružiti podršku pri osnivanju i provedbi ljetne
umjetničke kolonije na otoku. Formiranjem iste, umjetnici iz raznih
krajeva ovog trećeg kamenčića od Sunca imali bi priliku biti inspirirani
otokom pri stvaranju svojih umjetničkih djela. Njihov krajnji cilj bio
bi kulturno obogatiti njegovo područje što bi dovelo do toga da otok
bude inspiracija, ne samo navedenim umjetnicima, nego i posjetiteljima
te njegovim stanovnicima. No prije svega, otok je trebao poslužiti kao
inspiracija i generator ideja nama i našem novom prijatelju i suradniku
Andreju te smo iz tog razloga dogovorili posjetu otoku baš u vrijeme
njegovih najvažnijih dana,
Lastovskog poklada.
Lastovski poklad je jedna od najposebnijih i najautentičnijih
karnevalskih tradicija koja postoji na prostoru čitavog Jadrana, a
izvodi se, u gotovo neprekinutom nizu, već pola tisućljeća. Budući se,
sa sigurnošću ne može utvrditi nulta točka početka njegova izvođenja,
najraniji spomen seže u kraj XVI. stoljeća.
Podrijetlo poklada se veže uz dolazak
katalonskih ili saracenskih gusara u blizinu otoka, nakon njihovog
napada na susjednu Korčulu. Prema predaji, gusari su tada poslali
turskog glasnika koji je trebao naložiti otočanima da se predaju ili će
ih zadesiti ista sudbina kao i Korčulane. No, Lastovci se nisu dali tek
tako zaplašiti već su se naoružali i krenuli u napad. Žene i djeca su se
sklonila na kopno te su se bosonoga uputila prema Humu, moleći sv. Juru
da im pomogne. Po legendi, njihove su molitve uslišane te se digla
oluja koja je uništila gusarsku flotu, za vrijeme koje su otočani
uhvatili glasnika s ciljem da ga dodatno ponize. Prije njegove smrti,
proveden je kroz mjesto na leđima magarca i nakon čega je osuđen na smrt
lomačom. Tim postupkom i ceremonijom spaljivanja lutke
Poklada, koja
se od tada održava svake godine na zadnji utorak prije Čiste srijede,
su poslali jasnu poruku „kolegama“ nastradalih pirata, da prije nego im
padnu slične ideje na pamet, moraju dobro razmisliti o posljedicama jer s
njima nema šale te da su spremni ići u krajnosti da obrane svoju
slobodu i način života. Piratstvo je bilo i razlog smještanja mjesta
Lastovo u sigurnu unutrašnjost otoka gdje su mogli lakše pripremiti
obranu i evakuaciju u slučaju napada s mora. Lastovci se počinju
spuštati na obalu tek od XVIII. stoljeća kada su obližnji gusari,
posebice oni ulcinjski, shvatili da im se više isplati baviti poštenim
djelatnostima poput ribarstva i ponekad manje poštenim kao što je
trgovina, umjesto da riskiraju sudbine poput one spaljenog turskog
glasnika koji je toliko inspirirao običaj.
Simbolika Lastovskog poklada može se objasniti kroz promatranje više pokladnih rituala. Ceremonija culjanja,
vješanja lutke Poklada i njegovog klizanja po užetu koje je popraćeno
eksplozijama petarda, kao i njegov konačni kraj na lomači, mogu se
shvatiti kao pročišćenje zrakom i vatrom, tj. ritualno pročišćenje
čitave zajednice od svih zala koje su je zadesile tijekom prošle godine.
Također, skupljanje jaja i povezivanje sponama dijela maškara u
pokladnim plesovima se može promatrati kao ritual inicijacije i obreda
plodnosti, s obzirom na to da je Lastovo od početaka bio zajednica
poljodjelaca i stočara. Samo culjanje Poklada se prati u tišini
jer njegov pad s konopca ili tijekom nošenja navještava lošu godinu
berbe i žetve. Tijekom pokladnih dana čitav otok prilično oživi od
uobičajene uspavanosti zimskog života na otoku, s obzirom da se mnogi
Lastovci vrate iz dalekih krajeva, čak iz Sjeverne i Južne Amerike te
Australije da bi sudjelovali u manifestacijama.
PRVI SATI NA LASTOVU
Naš odlazak na Lastovo bio je
školski primjer spajanja ugodnog s korisnim u čemu smo dobili pregršt i
jednog i drugog, u toj mjeri da bi ja, vaš izvjestitelj, najradije
iskoristio ovo vrijeme nakon povratka za poduži odmor u krevetu sa
šalicom vrućeg kakaa, da me trenutno ne drže svježi i jaki dojmovi te
želja da podijelim ovu priču s drugima. U našoj maloj firmi je
ustanovljeno da sam ja taj, koji je u pokladnim danima najmanje zauzet
te da sam jedini u stanju otići na Lastovo bez da ponesem laptop,
printer, skener i
plik papira razne dokumentacije, veći od
kineskog telefonskog imenika. Dolaskom našeg dragog prijatelja i
suradnika Andreja u Split te našim ukrcavanjem u trajekt Lastovo, koji
je svojim nazivom govorio sve o svojoj konačnoj destinaciji, počela je
naša mala Odiseja. Ona je ubrzo u potpunosti zaslužila taj naziv jer se
uskoro počelo zaista činiti da nam je sami Posejdon za petama te da smo
ga nečim nama nedokučivim prilično razljutili, s obzirom na valove koji
su nas nemilice napadali. Trajekt bi bio jako komforan i ugodan da vani
nije bjesnila oluja dostojna jednog rta Horn te moram priznati da je
moja malenkost po prvi put zaista imala nekakvu predodžbu što to znači
imati morsku bolest. Najvidljivija posljedica ljuljanja je bila moje
lice koje je zastrašujućim brzinama i kontrastima mijenjalo boje. Vrlo
brzim slijedom je promijenilo sve primarne, a zatim sekundarne i
tercijarne boje.
Nakon petosatnog ljuljanja po
Jadranu i spasonosnog, iako kratkotrajnog predaha u Veloj Luci, trajekt
je uplovio u Uble, mjesto koje za posjetitelje predstavlja ulazni prag u
svijet Lastova. Ublima ćemo se vratiti kasnije, jedino što je te večeri
bilo vidljivo u tankoj liniji svjetala uz obalu koja je inače bila
okružena posvemašnjim mrakom je jedna zgrada s lučkom kapetanijom i
kafićem u istoj te benzinska postaja. Kraj iste se također nalazio i
autobus za mjesto Lastovo koji nas je direktno odveo tamo, k našim
domaćinima, vlasnicima apartmana koji smo tom prigodom rezervirali. Ono
što ćemo otkriti ujutro kada dobijemo pravu predodžbu o mjestu gdje smo
došli je, da se Lastovo prostire na obroncima brda koje zatvara jednu
dolinu gdje se nalazi i novouređeni
Trg lastovskog poklada.
Sveukupno morfologija terena asocira na grčki teatar u kojem su
radijalno raspoređene kuće na poziciji gledališta, a kotlina s trgom
Lastovskog poklada se može shvatiti kao pozornica Lastova, što će se
uskoro i pokazati na više načina, a ne samo zbog prostornog položaja.
Bez obzira na mrak već tada smo uokolo mogli vidjeti
najkarakterističniji arhitektonski element Lastova. Stari Lastovci su
gradili svoje
fumare često u međusobnom natjecanju da im taj
dimnjak ispadne što ljepši, kvalitetniji ili veći, a svaki novi fumar je
bio sve originalniji i neobičniji pa tako neki imaju životinjske rogove
koji su stavljani kao uroci ili poruga susjedu. Čitavo nadmetanje me
podsjetilo na jednu malo poznatiju utrku, onu koja je rezultirala
izgradnjom mnogbrojnih tornjeva i kula San Gimignana. Osim toga, Lastovo
je mjesto u kojem na starim kućama u potpunosti dominira crvena kupa
kanalica, umjesto krovišta sastavljenog od kamenih ploča koje je inače
karakterističnije za stare dalmatinske kuće. Razlog leži u jednom od
mnogih utjecaja koji je na otok ostavila inače kratkotrajna talijanska
uprava, koja je svako domaćinstvo opremila jeftinom i pristupačnom kupom
kanalicom.
Naši domaćini su nam predstavili
otok u najboljem svijetlu i bez obzira na umor i zadnje, tvrdoglave
tragove brodske mučnine, nisam mogao ne biti zagolican njihovim
hvalospjevima domaćeg voća i povrća koje kao da odolijeva modernim
tekovinama umjetnog uzgoja i metodama prskanja. U isto vrijeme sam se
uvjerio da bar što se tiče grožđa i njegovih prerađevina ta njihova
konstatacija u potpunosti drži vodu, jer je izvrsno lastovsko bijelo
vino uskoro odagnalo bilo kakve tragove vrtoglavog dolaska na ovaj otok.
Ipak, s obzirom na to da smo rano ujutro imali sastanak s načelnikom
općine koji je praktički bio nezaobilazni razlog našeg dolaska, uspjeli
smo se othrvati čarima lastovskog vina dovoljno rano da pred načelnika u
najmanju ruku ne dođemo s podočnjacima i crvenim očima od
neispavanosti.
PRVI DAN: UPOZNAVANJE S LASTOVOM I NOĆNI HOUSE/BAR CRAWLING
Stupanj
odmornosti na stranu, jutarnji sastanak s načelnikom je prošao u vrlo
pozitivnom svijetlu te su naši planovi što se tiče prostora aktivnosti i
održavanja počeli dobivati malo jasnije okvire. Također, načelnik je
odlučio ustupiti dio svog vremena i tijekom popodneva da nas provede
jednom od mogućih lokacija unutar kojih bi se mogle provoditi određene
aktivnosti kolonije, što je s obzirom na njegovu zaposlenost pri
organizaciji i sudjelovanju na Pokladama bio prilično velikodušni
ustupak u njegovom tada prilično napetom rasporedu. Kako smo prije
sastanka imali čitavo jutro između 9:00 i 14:00, napravili smo jednu
malu Maslowovu piramidu potreba koja je uključivala pokoju kavu i ručak,
kao i svojevrsno izviđanje jedne od lokacija – malog naselja Lučice
koja predstavlja, uz uvalu Sv. Mihovila, najbliži kontakt mjesta Lastova
s morem na nekih 10-tak minuti hoda od samog naselja. Čitavim putem
između navedenih naselja nalaze se mnoge stijene koje u kojima je
netko prepoznao i životinjske i ljudske oblike, dodatno utvrđujući taj
utisak sa sprejem ocrtavajući oči i usta na njima, netko je očito
pokušao od otoka Lastova pretvoriti Uskršnji otok, na jedan malo
suzdržaniji način. Nakon brzog pregleda mjesta Lučica koja se trudom
lokalnog stanovništva očuvala i/ili obnovila, posebno se istakla u
krajoliku jarko obnovljena crveno-narančasta boja kupa kanalica i
maslinasto –zelena boja drvenih vrata i prozorskih grilja.
Nakon
što smo ustanovili da bi navedena lokacija bila pogodna kao
potencijalna lokacija smještanja umjetnika, a i da se mi sami ne bi baš
bunili protiv toga, veliki valovi i prazni želuci su nas otjerali nazad
prema centru Lastova. Tamo se u jednom od najvažnijih centara okupljanja
za vrijeme Poklada – restoranu/sali Bačvara, upravo dovršavala
izrada Poklada od slame i njegovo odijevanje u njegovu ceremonijalnu
nošnju čiji je kraj označen bacanjem jedne od petardi koje će vrlo skoro
značajno obilježiti Pokladov kratki „život“. Tada sam prvi put čuo
lastovsku liru čiji će karakteristični i prodorni zvuk pratiti sva važna
događanja sljedeća dva dana, kao i nešto što Lastovci zovu halekanje, jedno zbilja specifično uzvikivanje pokladnog uzvika „Uvo“,
tri puta za redom i prati sve važne dnevne ceremonije Poklada. Inače,
ova sala je glavno mjesto održavanja plesnih večeri koje se organiziraju
samo u pokladno vrijeme, a nazivaju se balo. Nakon ručka kojim
je dominirala pašta-šuta i mnogobrojni bokali crnog i bijelog vina,
otišli smo na sastanak s načelnikom kraj već spomenute potencijalne
lokacije djelovanja naše buduće umjetničke kolonije – tzv. Kneževog
dvora, posebice njegovog aneksa koji bi mogao služiti kao atelje i
deponij nedovršenih djela i materijala. Ubrzo sam od načelnika saznao da
u današnjoj građevini nikada nije bilo kneza, te da je naziv Knežev
dvor time prilično netočan s obzirom na to da je današnja neorenesansna
građevina napravljena u XIX. stoljeću na mjestu srušene građevine koja
je stvarno služila za svrhe smještanja dubrovačkog upravitelja otoka
kojem se pridodavala titula kneza. Interijer građevine je očuvan u
izvornom obliku, sa zidnim freskama i očuvanim starim drvenim
namještajem i ostalim uporabnim predmetima. Problem za građevinu
predstavlja njena ispucana žbuka i vlaga koja je prilično narušila njen
izgled, a taj će se proces nastaviti ako se uskoro nešto ne poduzme.
Izgleda također, da je jedan od prijašnjih vlasnika bio prilično
nestrpljiv da se „modernizira“ pa nije birao sredstva pri dovođenju
električne energije u kuću što je ostavilo jasno vidljive ožiljke na
svim zidovima. Načelnik nas je također proveo kroz obližnju crkvicu sv.
Ivana Krstitelja gdje nam je pokazao pozamašnu zbirku uporabnih predmeta
iz lastovske prošlosti koja je dušu dala za stvaranje formaliziranije
etnografske zbirke u jednom adekvatnom izložbenom prostoru.
S
krajem susreta s načelnikom, došao je red na neformalniji dio našeg
dana. Na jednom lastovskom trgu ispred župne crkve sv. Kuzme i Damjana
čekala nas je Bruna, jedna od lastovskih prijateljica naše male tvrtke, s
kojom ćemo provesti dobar dio dana. Sa sobom je donijela dva kostima,
od kojih je za Andreja bio predviđen kostim kažnjenika, a moj me
lansirao u nešto što bi se moglo gledati kao pokušaj da neki drag queen koji je tek zašao u transvestitske vode te pokušava slijediti nekakav image pčelice Maje, žena iz crtića Kremenko
i Pipi Duge Čarape. Tako opremljeni, započeli smo dugu noć u kojoj smo
bili sudionici jednog specifičnog lastovskog običaja, sakupljanja jaja
po kućama. On podrazumijeva da različite grupe maškara obilaze
obiteljske kuće po mjestu nakon što je iste obišla glavna družina sa
sviračem na liri. U tim kućama ih čekaju jaja, kao i mnogobrojne druge
delicije te pića od kojih je svima zasigurno najveću pozornost privuklo
dobro vino i za lastovo, karakteristična rakija od ruže. Običaj mi je
dodatno utvrdio lastovski osjećaj zajedništva i gostoljubivosti te me je
podsjetio na upečatljive opise fiesta popraćenih koridama,
koje je Ernest Hemingway doživljavao na sjeveru Španjolske, a također su
uključivale posvemašnju otvorenost svih domova posjetiteljima, koji bi s
bučnih festivalskih ulica nastavljali svoje gozbe i druženja u
njima. I tako je čitava večer ukratko bila sastavljena od mnogo
pjesme, glazbe, gozbi i druženja po različitim obiteljskim domovima. U
sklopu tih druženja, upoznali smo se s jednom curom iz Rijeke koja je
obiteljski vezana za Lastovo te na njega dolazi svake godine. Tea, kako
se ona zvala, je od nas saznala da želimo sljedeće jutro otići do Ubli i
doživjeti taj prostor iz jednako profesionalne kao i osobne znatiželje.
Budući da smo počeli ozbiljno razmatrati kako bi to čitavo područje
moglo biti izvrsno mjesto za postavljanje i rad na budućim skulpturama i
instalacijama nastalih djelovanjem umjetničke kolonije. Kako je ona
bila smještena u Ublima, ponudila nam je svoju pomoć u obilasku naselja i
obližnje vojarne Maršalke koju smo mi objeručke prihvatili.
Na kraju
večeri smo se vratili u dio mjesta pod imenom Pjevor, a već tijekom dana
nam je ta lokacija postala od ključne važnosti s obzirom da se tu
nalaze jedini kafići u mjestu kao i banka, pošta i dućani te smo uskoro
postali regularni gosti kafića Mamilo, toliko da je konobarica
na kraju već znala što ćemo piti prije same narudžbe. Ponovno smo
posjetili jedan od dva tamošnja kafića koji je tu večer više ispunjavao
funkciju noćnog kluba, no zagušenost lokala, kao i njegova, po našim
ukusima ne baš ugodna muzika su uzrokovali da smo ipak ostatak večeri
proveli ispred klub. Tamo smo morali biti jako pažljivi gdje gazimo i
sjedimo s obzirom da se dio jaja očito predviđenih za Poklad nije skuhao
nego ih je otočka ekipa iskoristila međusobno gađanje po Pjevoru. Ovu noć nismo ispali teški penzioneri
kao prvu večer te smo pokušali doživjeti do kraja čitavu noćnu proslavu
dolaska zasigurno najvažnijeg dana tijekom trajanja Lastovskog poklada.
DRUGI DAN: UBLI, KONOPAC I VATRA
Probudivši
se sljedeći dan shvatili smo da prije bilo kakve ekspedicije do Ubli
trebamo popiti jednu kavu na Pjevoru, koji je s obzirom na svoju
prometnu poziciju bio idealno mjesto da autostopom uhvatimo vožnju
budući da je autobus išao prerano ili prekasno za naš ukus. Brzim
slijedom, zahvaljujući sada već poslovičnoj lastovskoj zelji da pomognu
putniku-namjerniik, vrlo smo se brzo našli u Ublima. Doslovno svi vozači
kojima smo autostopirali su se zaustavljali, iako je tek šesti išao u
pravcu Ubli. Dolaskom u Uble nisam se mogao oteti dojmu koliko traga je
ostavila prošlost na to naselje. Od prvotnog antičkog naselja do danas
su preživjeli ostatci bazilike sv. Petra, kao i kompleksa ville rustice.
Posebno nisam mogao ne primijetiti tri sarkofaga koja su se nalazila
iznad čitavog arheološkog nalazišta, pogotovo koliko su ugroženi s
obzirom na to da je samo pitanje vremena kada će erozija tla i
urušavanje zida ispod njih uzrokovati još jednu lokaciju u Ublima koja
izgleda kao da je preživjela, ili točnije nije preživjela jednu
kataklizmu. Kad smo već spomenuo kompletnu propast svega mogućeg,
vrijeme općenito nije bilo velikodušno prema Ublima. Nakon propalog
urbanističkog projekta za vrijeme talijanske vlasti nad otokom,
prouzrokovan nevoljkosti Lastovljana da se presele u Uble i rade u
novootvorenoj tvornici sardina, a zatim egzodusom Talijana koje je
talijanska vlast dovela na otok da rade u tvornici umjesto njih, čitavo
je naselje tijekom godina tonulo u zapuštenost. Unatoč tome što je za
vrijeme socijalističke Jugoslavije Uble doživjelo novi polet
prouzrokovan otvaranjem hotela Sirena i podizanjem obližnjih
vojarni koje su obilježile povijest Lastova, ono će prouzrokovati
dugoročno još veće probleme za naselje, pa tako i za čitav otok.
Strateška lokacija Lastova je kao i u slučaju Visa uzrokovala
posvemašnju izolaciju otoka. Iako je dolazak mnogih vojnika i časnika
unio koloritet u lokalni život, kako su nam naši domaćini u apartmanima
spomenuli, mnoge Lastovke i njihova djeca koje su s istima osnovale
obitelji danas žive u različitim zemljama bivše Jugoslavije. Raspadom te
države i svega što je ona predstavljala u ratnom vihoru 90-tih, kao i
ranije raspadom talijanskih snova o novoj rimskoj imperiji na
Sredozemlju, Uble doživljavaju još jedan udarac te i objekti sagrađeni u
obje države počinju tonuti u zapuštenost. Bez obzira na jedan šarm
građevina tog mjesta i čitavog neposrednog okoliša, Ubli danas odišu
atmosferom post-apokaliptičnog naselja u koje se život nakon padanja
bombi ili kakve druge kataklizme pokušava obnoviti i podignuti ponovno
iz temelja.
Prolazeći kroz vojarnu Maršalka
koja je nekada bila pravi mali grad vojnika, moj se osjećaj povratka u
neka prošla vremena samo još više pojačao, posebno vidjevši parole iz
bivše države koje su prštale optimizmom i neispunjenom željom za vječnim
postojanjem Jugoslavije koja će prebroditi sve vanjske i unutarnje
izazove. Netko bi sada mogao filozofirati o nekakvoj modernoj verziji
Ozimandiasove melankolije no ne bih ulazio u to dalje jer ne želim
smarati ljude nekim observacijama takve vrste. Da se vratim na važnije,
naši pokušaji da nađemo nekakav zgodni suvenir iz tog vremena se u
startu pokazao nerealan, budući da su lokaciju vojarne prošle horde
turista i ostalih posjetitelja koji su ogolili sve kao termiti pa tako
čak nismo mogli pronaći niti dokumente iz tog vremena koje je Tea ranije
pronalazila. Povratkom u Uble mogli smo doživjeti i unutarnji dizajn
talijanske fašističke arhitekture odlaskom u Teinu kuću na čijoj smo
terasi zatim popili kavu i čaj te malo pročavrljali prije našeg
zajedničkog odlaska na početak glavnih pokladnih zbivanja taj dan.
Tijekom tog razgovora saznao sam da na Lastovu uopće nema zmija
otrovnica, da bi par dana nakon pročitao zanimljivu legendu po kojoj je
prilikom bijega ilirske kraljice Teute na otok Lastovo ona zaštitila
božanstvo zmija od Rimljana te su se zmije odužile tako da su svu svoju
snagu dale ovom otoku i time nestale s njega zauvijek uklanjajući
prijetnju od otrovnica s ovog otoka.
Povratkom
u Lastovo došli smo u pravo vrijeme da vidimo početak događanja na taj
najsvečaniji pokladni dan. Na taj dan se okupljaju svi pokladari sa
svojim karakterističnim crveno-crnim uniformama kao i lijepe maškare te
im predstavnici svjetovne i crkvene vlasti na otoku daju dopuštenje za
početak mimohoda, čiji je neizostavni dio mačevanje koje me je
automatski podsjetilo na Morešku. Do prije jednog stoljeća
korišteni su pravi mačevi, što je vjerojatno dovelo do dovoljnog broja
povreda i izgubljenih prstiju tijekom stoljeća da ih zamjenu s mačevima
od drva. Kako je običaj stariji od bilo kakvih ideja o emancipaciji,
pokladari mogu biti samo muškarci dok se žene okupljaju u posebnu grupu
lijepih maškara koje po tradiciji moraju imati izdvojene procesije i
mimohode po mjestu te se nikada ne smiju sresti do samog završnog
okupljanja na trgu kod zgrade Općine. Tamo počinju zadnja pokladna kola
koja završavaju sa spaljivanjem Poklada koji tijekom dana slijedi muške
pokladare na leđima magarca. Tijekom čitavog dana, pogotovo kako se
počela spuštati noć postao sam zabrinut da će manjak tekstila na
mnogobrojnim kostimima lijepih maškara uzrokovati probleme s hladnoćom s
obzirom na to da je tek početak veljače, a neki su bili odjeveni kao da
je kolovoz, no sve energičniji i žešći plesovi maškara kao i
pristupačnost dobrog vina je sigurno poništila bilo kakve osjećaje
hladnoće. Primjetio sam da su mnogi od tih kostima upareni, što je stari
običaj da lijepe maškare uvijek moraju ići u parovima koji uvijek imaju
identične kostime.
Bez
obzira koliko nas je slavljenička atmosfera obuzela, uskoro su se naši
želuci počeli buniti protiv nas te smo odlučili potražiti kakvo zgodno
mjesto za ručak. Već ubrzo smo počeli nazirati razmjere naše fatalno
netočne pretpostavke da bi neka od nekoliko konoba trebala biti
otvorena za turiste i posjetitelje koji su došli uživati u spaljivanju
jadnog Poklada. Uskoro smo poželjeli i da smo mi od slame kao on tako da
ne osjećamo glad koja je nastupala. Nakon što smo konačno shvatili da
su sve konobe zatvorene ili da su rezervirane za privatne večere i
zabave krenuli smo prema Studencu na Pjevoru, jedinom dućanu za
koji smo bili pod uvjerenjem da bi trebao raditi no uskoro s panikom
shvatili da je on također zatvoren. Uskoro smo se počeli osjećati kao
nekakvi Robinzoni, nasukani i gladni na otoku te smo sljedećih sati
živjeli od zadnjih jabuka, brusnica i lješnjaka koje smo srećom štedjeli
do tada.
Nakon
naše neuspješne potrage vratili smo se ceremoniji da odvratimo misli od
nastupajuće gladi. Pokladari su se polagano spuštali prema Trgu lastovoskog poklada praćeni lirom i pjevajući tradicionalne pjesme od kojih mi je najviše ostala u pamćenju Izašla je zelena naranča koja
se kontinuirano izvodila tijekom čitavog dana. Povremeno bi stajali u
pojedinim dvorištima kuća gdje bi izvodili svoja kola i mačevanja.
Došavši na Trg lastovskog poklada uslijedila je ceremonija culjanja tj. guranje lutke Poklada, napunjene petardama, s vrha brda, iznad sela, koja konopcem klizi prema Trgu lastovskog poklada, popraćeno tempiranim eksplozijama petardi na njoj. Nakon što je culjanje izvršeno
tri puta i nakon plesova koje su izveli pokladari, a zatim i lijepe
maškare, obje su se grupe ponovno s lirom i pjesmom uputile na općinski
trg gdje su se odvijala posljednja pokladna kola prije spaljivanja
Poklada. Nakon njegovog spaljivanja i vatrometa gomila ljudi s trga se
ubrzo raspustila i otišla na večeru, pripremajući se za posljednji balo
pokladnih dana prije početka korizmenih suzdržavanja. Krajem glavnih
večernjih događanja, mi smo u zadnjem, očajničkom pokušaju pronalaska
bilo kakve hrane otišli do obližnje konobe Fumari te smo toliko
ganuli vlasnike da su nam dali rezervirane stolove i vrlo primamljive
obroke, iako smo tada bili toliko gladni da bi nam bio primamljiv i
oplat od cipela. Nakon večere, naša namjera da platimo obrok je bila
odmah prekinuta od strane vlasnice, unatoč našim uzaludnim nagovorima da
prihvate plaćanje pa smo slegnutih ramena otišli iz konobe, zahvalni na
obroku i s obećanjem da ćemo se vratiti i odužiti kada dođemo na ljeto,
s jednim pozamašnim i ovaj put naplaćenim obrokom.
OPRAŠTANJE OD LASTOVA I POVRATAK
Večer je završena našim već ceremonijalnim odlaskom u kafić Mamilo, gdje smo se kratkim pićem opraštali od Lastova i time propuštajući završni pokladni balo.
Mogao bi reći da je za raniji odlazak na spavanje u 22 sata zaslužna
naša bezgranična mudrost jer smo se morali zbog trajektnog rasporeda
buditi već u 3 ujutro što baš i ne bi bilo točno. Zapravo je presudila
naša potpuna iscrpljenost nakon dana ispunjenih događajima te nam je
trebalo bar malo odmora prije našeg dugog povratka, pogotovo za Andreja
koji je morao prevaliti mnogostruko veći put od mene da se vrati kući.
Naša nadanja da ćemo se bar naspavati na trajektu su se uskoro raspršila
s obzirom na to da je taj dan nastupila oluja prema kojoj se ona na
našem dolasku učinila kao vrapčev lepet. U brodskim su salama počele
uskoro padale stolice, a ponekad upraćene i ljudima na njima. Gledanjem
kroz daleki prozor s nelagodom sam shvatio da se otok Hvar, koji je bio u
neposrednoj blizini, vidi prilično isprekidano s obziromna to da se
brod klatio toliko da se uglavnom vani vidjelo samo zapjenjeno more ili
nebo. U Split smo se vratili prilično izvaljani no i dalje čitavi. Nakon
zadnjih obaveza tijekom jutra i opraštanja s Andrejom kojeg na našu
veliku žalost čekalo još puta prije konačnog odmora i vremena za
refleksiju. Iako je ova avantura trajala jedva nešto više od 48 sati,
zbog svega što smo prošli, vidjeli, čuli, iskusili i okusili činilo da
se stvorio prostorno-vremenski mjehur u kojem su vrijedila druga
vremenska pravila te je vrijeme teklo sporije. Sada, kada su ovi dani
iza mene, već znam da će oni ući u jedan malo ekskluzivniji klub onih
dana koji su zbog količine doživljaja ostali zauvijek svježi i jasni kao
što su što su bili na početku te će oni zauvijek služiti kao vremenski
markeri na putovanju kojeg zovemo život.
